CASPAR BROTZMANN/PAGE HAMILTON
Zulutime
(Blast First!, 1996)

Saradnja dviju poznatih gitarista možda je neobična, ali kad saznamo, da vođa HELMETA nabraja četiri po njemu najbolje ploće gitarskog rocka iz "kataloga" nemačkog tria MASSAKER, a njihov gitarista rado se odaziva ponudom za saradnju, onda je sve već razumljivo. Šest dužih kompozicija na albumu "Zulutime" vodi nas u slobodne strukture gitarskog feedbacka, šumova, pucketanja, a ponekad i melodija. Vjerujem, da su Caspar i Page material snimili u kratko inspirativno vreme, dozvoljajući drug drugome preuzimanje vodeće uloge. Ostaje utisak, da je Caspar Brotzmann svejedno imao veči utjecaj, uspoređujući njegove prethodne saradnje, naročito sa FM Einheitom na albumu "Merry Christmas". Već tada je Caspar upotrebio uzorke sa ploća MASSAKRA, ali novim postupcima ponovu ih je smasakrirao. Isto važi za "Zulutime". Bez snažne ritam sekcije dobija glazba Caspara Brotzmanna i Pagea Hamiltona osječaj introvertiranosti, u njunima matičnima grupama za to nema puno mjesta.
Njih dvojica nisu prvi, kako bih istraživali mogučnosti električne gitare bez pomoči studijskih nasnimavanja. U poslednjih nekoliko godina takvi se pokušaji događaju na svih stranima svjeta. Više od dvadeset godina u Japanu radi "guru" tamošnje avantgardne scene Keiji Haino (inače član grupe Fushitsusha), u Novoj Zelandiji tako rade Dean Roberts (inače u Thela) i Michael Morley (inače The Dead C.), a u Americi više nego šokantno taj pristup gitari prezentirao je Pat Metheny. On je ohrabrio recimo Thurtona Moorea, koji je uz malo pomoč snimio slično minimalističan solo album, a sa Lee Ranaldom ponekad osviraju koncert za samo dve gitare. U svim slučajima to nije glazba, u kojoj bih mogli uživati u svakom trenutku, ali predstavlja odmak od predvidljive linije razvoja pojedinog glazbenika.
(Heroina Nova)

Janez Golič