DIRTY THREE
Horse Stories
(Big Cat, 1996)
Ako bismo usporedili prve dvije ploče prljavih Avstralaca, prvenac Sad And Dangerous i istoimeni Dirty Three, mogli smo zaključiti, da trojica polako kreče putem sve šire instrumentalizacije i širenja opčenitih ideja. A Horse Stories ostaje negde na pola puta. Prvi album, snimljen v spavačoj sobi violiniste Warrena Ellisa na četiri kanala, još je nerazrađen, u jednom dahu napravljen pokušaj spajanja teško definisanih melodija i slobodnih improvizacija. Drugi album donosi širu viziju, uz obavezne violinu, bubnjeve i gitaru možemo čuti i klaviature i usnu harmoniku. Na Horse Stories Dirty Three vračaju se originalnim instrumentima, a stalnim sviranjem u živo trojica stekla je sposobnost, da i raspuštena svirka zvuči cjelovito, a slušalac, koji bih se po prvi put susreo sa njima, tek posle višestrukog preslušavanja pronašao bih raspoznatljivu liniju. Njihova instrumentalna glazba nosi unutrašnju dinamiku, koju ne mogu dočarati nijedna druga grupa. Običajeno oni polako grade okosnicu pjesme. Tek posle nekoliko minuta traganja za zajedničkom svirkom, oni se nađu i tada razpale sa svom snagom. Bubnjar Jim White tada pokazuje sve svoje sposobnosti, nevjerovatno je brz i tačan, violinista Warren Ellis pravi čuda iz svog instrumenta, violinu može sasvim lako privesti do t.z. feed-backa, jedino gitarista Mick Turner ostaje u pozadini, pleće svoju melodiju i u sjenki povezuje ludosti ostale dvojke.
U glazbenom smislu još se otvaraju stvarima, koje susreču putovanjem cjelim svjetom i takođe sviranjem sa drugim glasbenicima. Pre dve godine svirali su u Grčkoj i Izraelu kao predgrupa Nicku Caveu i The Bad Seedsima. Tada su upoznali i tradicionalnu glazbu tamošnjeg prostora i sada je uključuju u sasvim razpoznatljiv vlastiti stil. Taj uticaj se najeksplicitnije čuje u obradi grčke narodne I Remember A Time When You Once Used To Love Me, koju je u Grčkoj popularizirala pjevačica Aletta. Pa i naslovi pjesama trebaju biti što dulji, da što bolje opisuju sadržaj instrumentalne glazbe.
Onaj, koji je več imao sreće vidjeti Dirty Three uživo, može vam reći, da im ploće pretstavljaju tek manji dio urnebesne energije. Dirty Three rade i žive, da svoju glazbu predstavljaju ispred publike. Mada se vođa Warren Ellis veći dio koncerta krije od pogleda, to je samo zbog toga, da bih se lakše skoncentrirao i kako bih vlastite osječaje spojio sa sviranjem violine. Njihova glazba otskaće od svega, što se danas radi u muzici, izvan je svih trendova i pritisaka glazbene industrije. I ko ne voli Dirty Three, taj ne voli glazbe kako takve, nego je već izgubljen kroz manipulaciju velikih medija, koji forsiraju oblik pre sadržaja.
(Heroina Nova)
Janez Golič
