LONG FIN KILLIE
Valentino
(Too Pure, 1996)
Neka mi bude dozvoljeno, da prilikom recenzije novog albuma škotlanđana LONG FIN KILLIE napišemo nekoliko rećenica o diskografskoj kući, koja je izdala sve njihove ploće. Too Pure bila je na prelazu iz 80-ih u 90-e godine jedna od tri najzanimljivih londonskih nezavisnih diskografskih kuća. Sve redom imale su tu nesreću, da su otkrile nove, originalne grupe, ali njihovom povećanom popularnostu nisu uspele da ih sadrže. THERAPY i SILVERFISH su pobegli od Wiiija, GALLON DRUNK i BREED (u stvari poslednji su se razišli) napustili su Clawfist, a kot Too Pure zapoćeli su karieru recimo PJ Harvey, STEREOLAB, MOONSHAKE, VOODOO QUEENS, TH FAITH HEALERS, SEEFEEL, koji su svi već napustili diskografsku kuću, koja zna šta vrijedi, ali istovremeno ne podupire svojih grupa. LONG FIN KILLIE za sada ostaju i svom izričajem potpuno odgovaraju politici Too Pure; nije važno, kakav stil svira određena grupa, samo da je u tom originalna i uvjerljiva.Mnogo toga govori podatak, da grupa polazi iz Edinburgha, znaći van središta britanskog glazbenog zbivanja, i tako mogu njih četvoro dosta bez tereta okoline stvarati samosvoju glazbenu viziju. U osnovi LONG FIN KILLIE upotrebljavaju klasične rock instrumente, ali kada se naginu ka škotskoj folk tradiciji, tada može poslužiti sve. Spajanjem dvih različitih glazbenih praksi, ne jednoj strani savremenog gitarskog rocka i na drugoj folk glazbe, dobijemo svjež i konsistentat rezultat, u primjeru ploće "Valentino" puno uvjerliv nego na prvencu "Houdini" iz prošle godine. Tada jim je pomogao i markantni Mark E. Smith (ciničan kakav je, ne bih surađivao sa bilo kom), možemo čuti i folk pjevačicu Ruth Emond, a sada LONG FIN KILLIE ne treba više pomoči. Sami mogu postići sve, šta hoću. Upečatljiva je razrađenost ritmičkog djela, gitare su raspuštene i u trenucima klimaksa dovoljno snažne, a kad ulazi i brza violina, LONG FIN KILLIE potsječaju na saradnju holandskih The EX i newyorškog violiste Toma Core. Jedina zamjerka mogla bi pasti na dosta slabotan vokal Lukea Southerlanda, što grupa efektno rješava oštrim podjelom instrumentalnog i vokalnog djela svoje glazbe. Kada trešte iz svih oružja, tada Luke pametno šuti. A kada pjeva, to su bizarne teme o teško definisani ljubavi, nogometu, matadorima, policajcima i kukavicama. Neobična grupa, koja svira sasvim slušljivu glazbe, barem za one otvorenih ušiju i za drugačije pristupe.
(Heroina Nova)
Janez Golič
