JOHN CALE / TINDERSTICKS
Salzburg, Avstrija
8.julij, 1997

Stuart in David, foto: Matjaž Pirš Mozartov grad ugostio je dva izvođača, koja svojom muzikom sigurno predstavljaju trajniju vrednost, pa tako opravdaju svoju pojavu na trgu usred starog djela Salzburga. Domplatz u obliku kvadrata i okružen crkvama iz 17.stoljeća nudio je odličan ambient za ono, što pravi John Cale uz pratnju klavira i akustične gitare, i onome, šta prave TINDERSTICKS na striktno "staromodnim" inštrumentima. Isto vremeno bila je to izvrsna prilika da proverimo, kako če nam Tindersticks predstaviti svoje pjesme bez tuđe pomoči, znači bez simfonika i trubača, koji im pomažu na novoj ploči Curtains.
Koncert je započeo tačno u osam naveče, kada je sunce još sijalo na crkve i kada su počeli da zvone zvona, koja, kao da su najavila dolazak TINDERSTICKSA na pozornicu. Oni kreču dosta polako. Prvo lagana Seaweed, gde dominira Stuart sa jedva razumljivim glasom, a ostali pleđu pozadinu za njegovu recitaciju. Ostalo je bio više manje izbor pjesama sa Curtains. Iako su se odlučili, da neče nastupiti preko ljeta, znači to im bio jedini evropski nastup, TINDERSTICKS zvuče uvjerljivo. Daju utisak, kako svaki zna, šta napraviti u određenom momentu. Stuart je sigurni vođa. Njegove male, jedva primetljive kretnje daju ostalima znak, da je zadovoljan njihovom svirkom. Tako grupa velikim entuziazmom izvodi Another Night In, gde violinista Dickon sam zamenjuje simfonični orkestar, pređu na izvrsnu Bathtime, usporuju sa Bearsuit, koju izvode David na starom, skroz polupanom harmoniju i Stuart na vokalu. Od favorita sa prve ploče izvode samo Jism, i još jednom dokazuje, kako su velika grupa. U osnovi jednostavna pjesma dobija u njihovom izvođenju dimenziju monumentalnosti, i ako se drže strukture, unutar svaki može nači mjesta za svoja mala odstupanja. I kada je sunce konačno zalazilo i senke su postale sve duže, oni izvode i Shadow, izvrsnu obradu malo poznatog R Deana Taylora. U suprotnosti njihove elegancije još jednom razkrili su svu širinu duha, male bestidnice i osjetljivosti. Nažalost, oni trebaju napustiti pozornicu pre devet sati, uprkos pljesku publike, koja traži još i još...
Kada su tehničari i roadiji odnjeli svu opremu Tindersticka, gore su za Johna Calea donili samo veliki klavir i akustičnu gitaru. On dolazi bez velikih najava, sedne za klavir i uz kratke najave izvodi izbor pjesama iz bogate samostalne kariere. Uprkos svojih 55 godina, glas mu je nevjerovatno snažan i lakočom zapunjuje svu prostoriju Domplatza. Stil sviranja klavira, pa i gitare, ostaje isti sve od vremena njegovog rada u Velvetima. Znači, poudareno ritmički, on udara instrument svom snagom, i tek instrumentalnim izletima pokazuje i veliko tehničko znanje.
Nažalost, energija, koju John Cale ulaže u nastup, polako se gubi u pjesmama bez unutrašnje dinamike. Nema subtilnosti, umirenih pasusa, koji bih u sudaru sa tvrdim stvarima stvorili napon. A tako John Cale ostaje u istom razpoloženju kroz nešto više od sat vremena dug nastup. Istovremeno, osobno, razočarao me je izborom stvari, koji se je pogotovo poklopio sa izborom pjesama sa njegove koncertne ploče Fragments On A Rainy Season, objavljene pre pet godina. A u međuvremenu on je izdao barem Walking On Locust, jeste pop ploču, ali mogao je napraviti aranžman za klavir ili gitaru. Da ne pominjemu izuzetnu ploču Eat/Kiss, koja donosi tek sada napravljenu glazbenu pozadinu za dva Warholova filma iz 1963 godine. Ostaje utisak, da nam je Cale prodao repertoar, kojeg svira barem pet, ako ne i više godina. A zna on ponuditi puno više.
(Heroina Nova)

Janez Golič