TRANS AM
Trans Am
(City Slang, 1996)
UI
Sidelong
(Southern, 1996)
Obe grupe odgovaraju novom talasu zvućnog eksperimenta, koji se iz Chicaga polako širi na sve strane. Mada TRANS AM i UI nisu povezani u stvaralačkom smislu, oni potiću iz istog geografskog područja, korijeni jim ležu u gitarskim grupama, a transformacija u nešto posve drugačijeg posve je očita. Trojica TRANS AMerikanaca dolazi iz Marylanda i već drugom polovinom 80.godina djelovali su u grupi BOMBLASTER. To je bila još dosta "normalna" muzika, sa utjecajima hard-corea, klasičnog rocka i pomalo već funky groovea. Odlaskom pjevača BOMBLASTERS su se raspali, ostali su otišli na različite fakultete i tek pre dvije godine dana opet se sreću i doma sagradili su studio. U njemu je napravljeno okostje prvog albuma pod imenom TRANS AM. Trojica imala je sreče, da jih je otkrio John McEntire iz chicaške grupe Tortoise i uzeo ih je na kraću američku turnejo zajedno sa LABRADFORD. i to su već novi utjecaji, koje se primečuje u striktno instrumentalnoj glazbi TRANS AM. Pomoču produkcije Johna McEntirea prvijenac jim zvući uvjervljivo svugdje, gde bih moglo doći do neravnoteže zvućnih rešenja. Jer, TRANS AM se kreču između kitarskog rocka, koji na trenutke izbaci i hard rock riffove, a već u sledečem momentu padnu u neobične elektronske ispade, kojih se ne bih sramili ni nemački avantgardisti ispred 25 godina. Tamo gdje TORTOISE zvuče predvidljivo i ljeno, tamo TRANS AM preskaču u područje neobičnog.
Historiat (opet tria) Ui kopija je TRANS AM. Basista Sasha Frere-Jones sredinom 80.godina svira u grupi DOLORES, a kojom nije baš zadovoljan podljeljenim ulogama. Nije, da bih on želeo sebe istići kao vođu grupe, ali mu podljela na leadera i spremljajuće glazbenike ne polazi rukom. Poćetkom 90.godina poćinje sa sabiranjem istomišljenika i prvo naiđe na bubnjara Clema Waldmanna, kojeg je stalno viđao u publiki na koncertima grupe DOLORES. Oba su našli zanimanja u različitim ritmičnim rešenjima, koja se proširila dolazkom još jednog basiste. Taj treći član grupe UI stalno se menjao, između njima se za neko vreme našao i Tony Maimone (PERE UBU), a na živim svirkama uskače i David Linton, koji je podudirao funky-jazzy ritam sa upadama elektronike. Na prvom albumu "Sidelong" našle su se (uslovno) zaokrožene pjesme, osnovane na jednostavnom uzorku basa i bubnjeva. Taj se uzorak tekom pjesme stalno nadgrađuje, kako bih se cela stvar razvila u doista kompleksnu zvučnu celinu. Različite glazbene prakse, koje se susreču na albumu "Sidelong", uopšte se ne isključuju, i tako mogu hodati rukom u ruci sinkopirani ritam, jazzovski zavidljajuči bas i elektronika. Kad se pojavljuje vokal, uvjek je u funkciji još jednog inštrumenta, i to bez jasnog sadržaja, kako bih još snažnije otskočio ot svih uvaženih popularnih žanrova. Ali kad album pređe nekih 30 minuta, polako se gube rešenja, nekako već uhvatimo njihov glazbeni karakter, i ploča prolazi do kraja u sterilnom poigravanju ritmičkih ekshibicija. Šteta.
(Heroina Nova)
Janez Golič